Ima ta jedna zanimljiva stvarčica u Gestaltu koja se zove paradoksalna teorija promjene. To mi je jedan od dražih koncepata.
Znate ono kako većina ljudi pokušava postići promjenu kad su jako nezadovoljni radi nečega što rade ili radi nečega što jesu? Što naprave? Jednostavno se odluče promijeniti. Moja prijateljica Ivana najveća je pobornica tog načina. „Jednostavno moraš odlučiti“, kaže ona.
Jednostavno. Moraš. Odlučiti.
Pazi! Zbilja jednostavno! I onda odlučiš. I što se dogodi????? NIŠTA! Ne dogodi se ništa! Sve ostane kao i prije i još se osjećaš loše jer si ”slab karakter”.
Sjećam se kad sam jednom u srednjoj školi zamislila da bi trebala skinuti 2 kile i odlučila taj prvi i zadnji put ići na dijetu. Toliko sam razmišljala o tome da ne smijem jesti da sam bila gladnija nego ikad i u tom jednom danu (koliko je dijeta i trajala), pojela sam valjda duplo više hrane nego što inače jedem. Odmah sam zaključila da to nema puno smisla za mene i da je bolje da se ”okanim ćorava posla” prije nego na toj dijeti natučem još više kila.
Dozvoljavam da sam ja možda iznimno ”slab karakter” pa zato nikad nisam imala dovoljno discipline za provođenje tih odluka koje sam jednostavno odlučila, ali nekako mi se čini da nisam sama u tome i da često čujem slične priče od ljudi iz svoje okoline.
Zato sam se toliko zaljubila u paradoksalnu teoriju promjene. Slušajte što ona kaže:
„Do promjene dolazi kada osoba postane ono što jest, a ne ono što nije (ili što bi željela biti), odnosno, tek kada je osoba ono što jest može postati nešto drugo, što čini promjenu“*
Dakle, što se mi više trudimo promijeniti i što više nastojimo biti drugačiji, to više ostajemo isti. Slikovito rečeno, osoba prvo treba stajati na jednom mjestu gdje ima dobro uporište, ”čvrsto tlo”, kako bi se mogla pomaknuti, jer bez tog čvrstog uporišta teško je ili gotovo nemoguće da se osoba pomakne.*
Sve to zvuči jako zanimljivo, ali kako to u praksi izgleda i je li uopće primjenjivo?
Kroz Gestalt edukaciju shvatila sam da imam velik problem s učenjem novih stvari. Nisam tog nikad prije bila svjesna, a sad mi je savršeno jasno da sam od mnogih stvari u životu odustajala jer nisam mogla izdržati napetost početka, napetost neznanja i grešaka. Samu sam sebe strašno korila kad mi nije sve odmah isprve išlo od ruke i imala sam nedohvatljivo visoka očekivanja od sebe.
A onda je došlo vrijeme da svoju petogodišnju kćer, Lindu, učim voziti bicikl. Bicikl je bio predivan, malo velik za nju, doduše, ali moja je to kćer – snaći će se ona i bit će savršeno! Onakva mala i mršava, sa repićem koji je virio ispod kacige, i puna štitnika od glave do pete, sjest će na svoj bicikl, napravit ćemo dva-tri kruga oko zgrade dok ju ja držim ispod ”sica” i onda ću ju polako pustiti da ni ne skuži, a ona će na svom bicikliću lagano i sigurno otploviti dalje. Yeah, right! Možda je u reklamama tako. U stvarnosti… not so much.
Bila sam užasnuta! Ja sam zamislila da samo trebamo naučiti držati ravnotežu, a njoj su noge stalno padale s pedala. Nije ih znala okretati! Nije znala ni držati volan! A ja? Ja sam bila ljuta jer je moja kćer tako nespretna. Umjesto stpljenja i podrške, Linda je dobila nestrpljenje, nerazumijevanje i kritiziranje. I uskoro je počela cviliti da ona to ne može i ne zna i ne želi. Obje smo bile polulude kad mi je muž nježno i s puno ljubavi rekao: „Daj nemoj ako nemaš strpljenja. Nemoj joj to uništiti.“
Dobro sam ga čula. Uspio me protresti, njegova poruka iz nekog drugog svemira uspjela je doputovati u moj svemir pun očekivanja, napetosti i kaosa. Stala sam mirno usred tog svog nemira. Stisnula pauzu. I pogledala cijelu situaciju. U pravu je. Uništavam joj to. Uništavam i sebi. To je proces. Učimo voziti bicikl. Zar ne mogu uživati u tome? Ionako, prije ili kasnije, ona će naučiti voziti bicikl i nikad ju više neću učiti. Kuda žurim?
I odjednom sam točno znala kako da joj pristupim i pomognem.
„Ljubavi, u pravu si. Ti ne znaš voziti bicikl. Ne znaš. Tek učiš. I trebati će dosta vremena dok naučiš. Sigurno nećeš naučiti danas. Prvo te moramo naučiti okretati pedale. Nakon toga ćemo naučiti držati volan. I tek nakon svega toga, naučit ćeš držati ravnotežu. Danas ćeš učiti samo okretati pedale. Na ništa drugo nemoj misliti. Ja te držim, danas sigurno nećeš pasti jer danas učimo samo okretati pedale. Vjerojatno ni to nećemo danas naučiti, ali za par dana hoćemo. Jel to ok? Jesi spremna? Idemo okretati pedale?“
Nikada prije ju nisam uspjela tako smiriti. Odjednom je nestalo pritiska i ona je veselo učila okretati pedale potpuno neopterećena ciljem i uspjehom. Uživajući u trenutku. Skupa sa mnom.
I znate što? Kad smo prihvatile situaciju i prestale joj se opirati… naravno da je naučila okretati pedale još tog istog dana.
*Beisser, 1970.