U trenucima stresa i ludosti koje si s vremena na vrijeme ”volim” priuštiti, dogodi se ponekad da mi se u glavi pojave neke nenadane mudrosti. Ne djeluju isprva kao mudrosti, više kao neke banalne i beskorisne gluposti. To su vrlo jednostavna rješenja koja naizgled nemaju nikakve veze sa situacijom koja se obrušila na mene. Kao da moj dječji dio tiho i sramežljivo pokušava izraziti neku svoju želju, nešto što bi mu možda pomoglo, a ja taj prijedlog odbacim takvim automatizmom i tolikom brzinom da je pravo čudo da ovaj neki noviji, mudriji dio moje svijesti ponekad uspije i prepoznati poruku koju mu dijete šalje. Slično kao na sudu – prijedlog je često odbijen prvostupanjskim rješenjem, ali srećom, može se uložiti žalba pa imamo još nadu da drugostupanjsko rješenje bude drukčije.*
Danas sam već prije 9 bila premorena, iscijeđena, potrošena, živčana. A dan još nije ni počeo. Jurila sam prema uredu s milijun stvari u glavi koje trebam odraditi, posložiti, završiti prije odlaska na godišnji. U prsima sam jasno osjećala sav stres koji me pritiskao. Shvatila sam da opet radim istu grešku. Po tko zna koji put. Opet sam si nakrcala previše. Opet sam zabrazdila u suluda očekivanja od sebe. Jasno mi je kao dan da je popis stvari koje sam si zadala predugačak i da u vrijeme koje imam na raspolaganju jednostavno ne stane sve. Svejedno ne odustajem niti od jedne sitnice s popisa. Sve ću ja to nekako. Makar se rastegnula do krajnjih granica.
Pitala sam se kako da si pomognem. Kako da se izbacim iz te lude jurnjave. I tad se začuo onaj tihi dječji glas: „Gladna sam. Tako bih voljela otići negdje na doručak.“ To me čak naljutilo u prvom trenu. Jer kakve mi se sad to gluposti motaju po glavi kad moram biti funkcionalna i maksimalno usredotočena na zadatke i raspored koji sam si napravila?! Grubo sam gurnula malenu Petru u stranu. „Makni se! Smetaš mi! Samo si mi ti još sad trebala.“
Srećom malena se Petra ipak ponešto promijenila unazad par godina. Nije odustala. Ostala je stajati uz mene, odlučna u naumu da je vidim i čujem. Tek nakon nekog vremena uspjela sam osvijestiti što sam zapravo napravila. Opet. I dalje na prvu često odgurujem svoje želje i potrebe. Razmislila sam malo o tom doručku. Nije to uopće nerealno. Mogla bih otići. Na poslu ionako imam klizno radno vrijeme. Možda će mi stvarno pasati da netko pred mene stavi hranu i da u miru pojedem. Da sjednem. I dišem. I žvačem. Odjednom mi se to činilo kao odlična ideja. Jer u utrci koju trčim zadnjih par dana ostavila sam si vrlo malo vremena za odmor. I zaboravila sam da bih se tu i tamo trebala i nahraniti nečime kako bih mogla biti produktivna. Odakle mi energija za sve te zadatke ako ju nikako ne unosim?
U trenutku kad sam drugostupanjskim rješenjem odlučila da je nužno da odem “iz ovih stopa” na doručak, osjetila sam onu iskrenu dječju radost i uzbuđenje. Nevjerojatno. Ta mala sitnica – doručak – promijenila je u sekundi naboj u cijelom mom biću.
Sjesti. I jesti.
Najbolja rješenja često su vrlo jednostavna.
*svaka nelogičnost i netočnost u vezi pravnih pitanja je očekivana