Nedavno sam razmišljala o promjenama. Kako su teške i naporne. Kako ih nekada najradije odgađamo tjednima, mjesecima, čak i godinama. Jer htjeli bismo da sve ide glatko. Da se ne moramo puno mučiti. Da, svjesni smo da bismo nešto trebali promijeniti, ali ne da nam se ulagati puno energije. I, uostalom, nemamo pojma što će nam ta promjena zapravo donijeti. To je kao izlet u nepoznato. Možemo imati neku svoju ideju o tome kako će biti, ali zapravo, dok promjena ne nastupi, pojma nemamo što nas čeka. I rizično je. Možda shvatimo da je stara varijanta bila bolja i da bi bilo bolje da ništa nismo ni dirali.
Linda za par dana postaje školarka. Pokušavam ne razmišljati previše o tome jer, iako sam uzbuđena oko svih novosti koje će nam škola donijeti, zapravo mi je jako bolna činjenica da moja djevojčica tako brzo raste. Jedna ja faza završena, jedna nova počinje. Nešto dobivamo, nešto gubimo. Osjećam kako se u srcu polako opraštam od mnogih vrijednih sitnica koje mi je Lindino vrtićko doba poklonilo, a svaka od njih tjera mi suze na oči. Naše jutarnje šetnje do vrtića. Razgovori o lišću koje pada ili cvijeću koje raste. Skakanje po lokvicama. Šuškanje skafanderima. Pjevanje pjesmica. Branje bobica božikovine i pokušaj da se njima pogodi rešetka kanalizacije. Neke sasvim ozbiljne dječje rasprave između nje i mlađe sestre. Vrtićke priredbe. Uzbuđenje kad mi pokazuje crtež koji je teta stavila na pano. Sreća kad ugleda svoje prijateljice. I ona beskrajna
zahvalnost i mir u meni zbog spoznaje da su moje kćeri skupa u vrtiću.
Primjetila sam da su sve velike životne promjene obično praćene i mnogim vrlo praktičnim promjenama. U ovom konkretnom slučaju, s obzirom na nove obaveze koje dolaze, Linda treba dobiti svoj radni prostor u stanu. Svjesno i namjerno usmjeravam veliku količinu energije u projekt “Lindina radna soba” jer se dovoljno dobro poznajem da znam da ću emocionalne potrese koje ove promjene u meni uzrokuju lakše preživjeti ako zasučem rukave i primim se posla. Kada promjena dobije i svoju fizičku manifestaciju, stvari će se lakše posložiti i u meni. Barem je takav plan.
Zato sam se prošli vikend ubila od posla. A budući da mi je muž bio poslovno odsutan, poslom sam ubila i svoje roditelje (Hvala, mama i tata!). Jer trebalo je isprazniti sobičak koji nam već tri godine služi kao spremište. I, pogađate, sve ono što nismo znali gdje bismo stavili, završilo je u toj sobi. Mali je to prostor, veličine svega nekih 5m2, ali ne može soba biti toliko malena koliko može biti pretrpana. Tek kad sam počela izvlačiti stvari van, shvatila sam koliko ih ima. Odjednom je dnevna soba bila zatrpana kojekakvim kutijama, biciklima, vrećicama, zatim i naša spavaća soba, pa hodnik i kupaona. Jedino smo dječju sobu poštedjeli. To je najgori trenutak promjene. Kad nered odjednom zahvati i sve dijelove koji su dotad bili u redu. Ne možeš više normalno prolaziti kroz stan, svugdje ti nešto smeta, stalno nešto tražiš, prašina leti na sve strane, nalaziš neke zaboravljene stvari (i pokojeg sasušenog smrdljivog martina). Pa ti dođe da sve vratiš tamo gdje je i bilo i zauvijek to tako ostaviš. Koji te vrag natjerao da se uopće primiš tog posla?! Mogla si djetetu samo ugurati radni stol u sobu u kojoj spava i doviđenja. Zašto uvijek moraš komplicirati?!
No, ipak, sad smo tu gdje jesmo. Nema nazad. Jer tata već razbija ormare, a djeca se već vesele budućoj radnoj sobi. Pa kreni polako. Ne žuri. Slaži i spremaj. Bacaj i čisti. Nosi i spuštaj. Uprljaj se i znoji. Briši i peri. “Šmirglaj” i farbaj. Zalijepi, odlijepi. Pogriješi, popravi. Zavidaj, odvidaj. Iščupaj, pregletaj. Radi, radi, radi. Odmori se pa nastavi dalje. Polako i strpljivo. Jer promjene ne treba požurivati. I lijepo je promatrati kako iz nečeg starog nastaje nešto novo. I kako malo po malo ideja postaje stvarnost.
Penjući se po dvadeseti put nazad iz podruma (2. kat bez lifta), palo mi je na pamet koliko su slični radovi u stanu i rad na sebi. Često negdje u nama postoji neka “pretrpana soba”, zapuštena, ignorirana. Čeka ona mirno svoj trenutak. Trenutak u kojem ju konačno prepoznamo, uzmemo ju u obzir i shvatimo što želimo od nje. I sve to u teoriji izgleda krasno i ne previše komplicirano. Točno znamo što trebamo napraviti. Pa ipak, ponekad prođu još mjeseci, a možda i godine, prije nego konačno započnemo s radovima. I u početku smo jako optimistični, a onda polako shvatimo da će biti teže nego što smo mislili. Podcijenili smo situaciju. Ali već smo umočeni do koljena, plivamo u stvarima, prašini i alatu. Odjednom promjena preuzme sve. Narušena je ravnoteža čak i u onim dijelovima koji su dobri, koje nismo namjeravali dirati. Čini mi se da je upravo to trenutak u kojem je potrebna najveća snaga i vjera. Jer ništa se novo i svježe još ne nazire. A potrebno je još malo “pokvariti” stvari, napraviti još malo nereda, još se dodatno uprljati bez ikakve garancije da idemo u dobrom smjeru. Dapače, odjednom sve izgleda kao da idemo u krivom smjeru. Da smo pogriješili. I da bi možda trebali odustati i vratiti se nazad. Jer sad je gore nego što je bilo. Pa što ako imamo tu jednu zakrčenu sobu?! Bolje je to nego da su i sve ostale zakrčene!
Ali ne odustaj. Pusti nek se sve zakrči. Razbacaj, pobacaj. Odmori se ako trebaš. Ali onda kreni
dalje. I odjednom, kad uzmeš valjak i napraviš početak čiste, bijele stazice na zidu, dalje će sve nekako ići samo od sebe. Jer sada jasno vidiš tu sjajnu novu bjelinu i znaš da si na dobrom putu. I da je vrijedilo. I da ćeš uspjeti.
A onda dođe trenutak kad je posao završen. I malene nožice trčkaraju po stanu, a nježne ručice skupljaju sve nove školske stvari i slažu ih u svoju novu sobicu. Traži se najbolje mjesto za torbu i bilježnice. Dokotrlja se stolica, a lampa se montira na stol. Precizno se poredaju bojice i flomasteri. A sve to dok se obrazi stišću od širine osmijeha, a iz očiju iskaču iskrice sreće i padaju svuda uokolo.
Promjene su teške. I prekrasne.