Gledam je kako odlazi kući nakon što je pola dana čuvala moju djecu. Spušta se niz stepenice držeći se sve čvršće za rukohvat, ali s ruksakom na leđima još uvijek djeluje kao mala djevojčica. Hladna je noć, a ona ide u svoj mali stan koji je do prije pola sata ”glumio” moj ured za primanje klijenata. Dok je ona za to vrijeme čuvala moje cure.
I priča bi tu mogla stati. Pametnome dosta. U četiri rečenice sve je rečeno. Nema veće podrške od mamine.
No ovo nije priča o maminoj podršci. Ovo je priča o mojim očima. O promjeni percepcije. O putu iz ljutnje i zamjeranja u prihvaćanje i zahvalnost. Ovo je zahvalnica mojim terapeutima i prijateljima iz gestalt grupe jer su mi dali sigurno okruženje i podršku da novim očima gledam svoju majku i odnos s njom. Da ga cijelog izvučem na vidjelo, isprevrćem kao ormar prepun robe koji treba presložiti i iznova, majicu po majicu, hlače po hlače, vratim natrag unutra presretna radi tog novog urednog rasporeda.
Čim sam krenula na terapiju, isplivala je tema moje majke. Nitko ju nije zvao, sama je došla. Odmah. Kao prepuna čaša, samo se prelila i izlijevala se gotovo naredne dvije godine. Zamjerala sam joj više stvari nego ikome. Ali nažalost, tako to ide. Od majke se očekuje nemoguće. Da bude savršeno usklađena s djetetovim potrebama i da na prikladan način na njih odgovara. Da zna kada pritisnuti, kada popustiti. Kada pomoći, kada dozvoliti frustraciju. Gdje i koliko čvrsto postaviti granicu. Kada biti stroga, kada biti nježna. Kada prići bliže, kada dati prostora. I još tisuću sličnih ”jednostavnih” stvari.
Kako se ljutiti na majku kad ti je dala sve i više od toga? Kako zamjerati za sitnice koje su izostale? Kako, kad ti je dala život, krvarila, plakala i sto puta umirala za tebe? Kakvo sebično čudovište bi moglo tražiti još više?? Cijeli sam je život gledala kako se na razne načine žrtvuje za mene, kako na sebe preuzima i ono što ne bi trebala, kako samu sebe često ostavlja sa strane. I zato bi se svaki valić moje ljutnje vrlo brzo razbio na stijenama njezine izdržljivosti, ustrajnosti i požrtvovnosti. Trebalo je puno terapeutske podrške da bih prvi put u životu uspjela maknuti pogled s nje i pogledati sebe. I vidjeti onaj dječji dio sebe koji beskrajno treba roditelja i ne može biti razuman i shvatiti da svako ljudsko biće, pa tako i majka, ima svoja brojna ograničenja. Beba ne mari što je majka već deset puta u noći ustala, ona je treba i jedanaesti put. Dvogodišnjak ne razumije da majka nema novaca, on će urlikati do neba i nazad jer želi novu igračku. Gušeći u sebi naše potrebe, ma koliko one nerealne bile, i kažnjavajući sami sebe što toliko trebamo, smanjujemo si mogućnost za pravi iskreni odnos. Jer naše potrebe ne nestaju samo zato što bismo mi to željeli. One čuče u nama, stisnute kao u ekspres loncu i onda povremeno poput najgorče žuči izlaze van i truju i nas i naše odnose.
Kad sam konačno podigla poklopac tog lonca, svašta se našlo tamo unutra. Došlo je vrijeme za osjetiti sve ono što sam godinama pokušavala ignorirati. Razočaranje. Ljutnju. Bijes. Bespomoćnost. Usamljenost. I more tuge. Ljepota terapije je u tome što se sve to može rješavati unutar sigurne sobice s terapeutom kojeg si sam odabereš. Kao na poligonu autoškole, u automobilu sa stručnjakom i s duplim komandama, učiš se kretati na neki sasvim novi način. I tek kad stvarno dobro ovladaš vozilom, možeš se uključiti u pravi promet.
I tako sam se ja na poligonu mjesecima ljutila i plakala, a povremeno sam bila jako oštra i prema mami. „Više ti ništa ne smijem reći“, znala je primijetiti. „I ne smiješ!“ mislila sam. „Dovoljno si govorila.“ Nisam znala kud sve to vodi i zapravo se čudim svojoj vjeri i hrabrosti da nastavim tim putem jer je neko vrijeme izgledalo dosta beznadno. Kao da odnos postaje sve gori i gori i kao da nema svjetla na kraju tunela. Pa ipak, osjećala sam da nema drugog puta nego kroz najgori mrak.
A onda se dogodila jedna radionica koja je sve promijenila. Crtali smo svoje genograme – obiteljska stabla na kojima smo prikazivali našu obiteljsku prošlost i odnose u obitelji. Crtajući majčinu stranu, kad sam na papiru nacrtala treći po redu kružić prije kvadratića, treću kćer u obitelji prije sina, rođenu u malom mjestu na otoku u Dalmaciji, odjednom mi se sve razbistrilo. Sve ono što godinama znam napokon mi je postalo kristalno jasno. Kao da se odjednom ukorijenilo u cijelo moje biće. Netko je upalio lampicu. Konačno sam vidjela moju majku. Ali stvarno vidjela. Možda prvi put u životu. Cijelu njezinu priču, njezino djetinjstvo i odrastanje, uvjete u koje je rođena, sve kaveze i rešetke, i njenu čudesnu snagu i koliko je zapravo nevjerojatno daleko došla od mjesta s kojeg je krenula.
Teško je opisati vrijednost takvog trenutka. Trenutka u kojem se odjednom, kao magijom, sve nekako promijeni. Sve sjedne točno na svoje mjesto. Napetost i frustracija koje su postojale u odnosu kao da su rukom odnesene i pojavljuje se neki novi prostor mira, razumijevanja i novih mogućnosti.
Došavši do tog novog mjesta, vjerovala sam da sam došla do cilja. Nisam se više ljutila na mamu, nisam više zamjerala. Mislila sam – to je to. I bila zadivljena rezultatima terapijskog rada. Nisam ni slutila da ima još. Da mogu doći još puno, puno dalje.
Unazad mjesec dana dogodilo se nešto potpuno neočekivano. Nešto ”beyond my wildest imagination”. Nakon jedne teške i emotivno iscrpljujuće radionice, stigao je ponedjeljak ujutro. Radni tjedan tek na početku, a ja već potpuno iscrpljena. Čekam tako sva jadna mamu da dođe, da preuzme klinke pa da krenem na posao. I osjetim odjednom unutar sebe onaj tužni dječji vapaj koji često čujem od svojih kćeri kad im je teško: „Maaaama…“ I pomislim kako jedva čekam da se mama pojavi na vratima da ju zagrlim. Ta se potreba, koju uopće ne pamtim da sam ikad prije osjetila, odjednom iskristalizirala tako jasna i tako velika da sam znala da je jedino moguće pustiti da me vodi. Sve drugo bilo bi pogrešno. Znala sam dobro da to nije put kojim inače idem. Dugo sam za sebe vjerovala da se ne volim grliti i ovakvu bi ideju, o grljenju s mamom u ponedjeljak ujutro, sigurno odbacila kao glupu i djetinjastu. Ako bi ju uopće i mogla osvijestiti.
Kad sam ugledala mamu na vratima, došlo mi je da odustanem. Najteže je ranjivo prići ljudima koji su nam najvažniji. Uvijek prije bi odustala. No ovaj put nisam. Stala sam pred svoju majku. Ja, nespretna i ”stisnuta” kod tjelesnog izražavanja emocija, pred nju istu takvu. I zagrlila je kao što možda nikad nisam. Ili možda jesam nekad davno, davno – toliko davno da se ni ne sjećam. Dozvolila sam da mi taj zagrljaj prođe kroz cijelo tijelo, od vrha glave do nožnih prstiju. Da mi se upije u rebra. Bilo je baš… neopisivo predivno. Ljekovito. Prirodno. Nježno. Čudesno.
Krenula sam u dan potpuno promijenjene energije. Odmorena i preporođena u maminim rukama.
Nakon tog dana, sve mi se češće dogodi da osjetim da trebam mamu. I sve sam spretnija u iskazivanju te potrebe, a njezinu ljubav i podršku mogu primiti na neki novi i potpuniji način. Prije sam mamu najčešće trebala samo logistički. I uvijek je bila tu. Davala se čak i previše. Ali nešto je nedostajalo. Tek sad učim koliko mogu od nje tražiti i dobiti na emocionalnoj razini. Od nje kakva ona jest, a ne od nje kakva sam ja željela da bude.
Da ne bi bilo zabune, i dan danas se naljutim na nju, ljuti se i ona na mene, odbrusimo nekad jedna drugoj. Ali čini mi se da su ove ljutnje zdrave i trenutne. Dođu i odu nekako laganije jer nisu ukorijenjene u neka duboka zamjeranja, nerealna očekivanja i neizrečena razočaranja.
Gledam je kako odlazi kući nakon što je pola dana čuvala moju djecu. Spušta se niz stepenice držeći se sve čvršće za rukohvat, ali s ruksakom na leđima još uvijek djeluje kao mala djevojčica. Tražile smo se godinama. Stoljećima. I konačno smo se našle. Velik je to dar – imati majku.