Ispravi se!
Ramena nazad!
Izravnaj leđa!
Cijeli život to slušam. Od roditelja, od profesorice baleta, od voditeljice plesne grupe. Od sebe same.
Godinama sam pokušavala pronaći tu pravilnu posturu. I nikako nisam mogla. Ramena sam gurala previše unazad, a nisam ih uspijevala pri tome spustiti. Vrat je ostajao ukočen, prsni je koš izlazio previše prema naprijed. Tražila sam tu savršenu poziciju gledajući se izvana, u ogledalo. I nije izgledalo savršeno. Izgledalo je nezgrapno i ukočeno. Potpuno neprirodno.
Negdje tijekom odrastanja odustala sam od ideje da ću ispraviti svoje držanje. Pomirila sam se sa svojim ramenima koja imaju tendenciju ići uvis i prema naprijed, pomirila sam se s lopaticama koje strše i ne žele se graciozno priljubiti uz stražnji luk rebara.
Shvatila sam da će se moja “jadna” leđa silno napatiti kroz ovaj naš suvremeni sjedilački život i pronašla sam yogu kao idealan način da im pomognem da se u potpunosti ne smežuraju. To je postala moja terapija koju već godinama, neredovito i nedisciplinirano, provodim. Srećom, yoga je takva da je i vrlo malo dovoljno za rezultate – pa me tako spašava od uklještenja, bolova i ukočenosti koje mi se redovito događaju u periodima kad totalno zanemarim vježbanje.
Nakon cijelog života isprobavanja ovih i onih aktivnosti, yoga me potpuno šokirala. Prvi me put nitko na ništa nije tjerao, prvi put su rekli: „Idi onoliko koliko je tvom tijelu ok jer vježbanje mora biti ugodno. Ako osjetiš potrebu, odmori.“ Čekaj, što?? Da odmorim??? Usred sata?? Činilo mi se da nema šanse da se išta korisno napravi ako te nitko ne tjera, ali, pogađate već, prevarila sam se. Bez tjeranja i grubog prelaženja granica, napredak je bio nevjerojatno brz i primjetan gotovo iz sata u sat. U dvorani za yogu ogledala nije bilo pa više nisam mogla izvana tražiti ugodnu i prirodnu pozu. Morala sam se osloniti na svoja osjetila i informacije koje sam dobivala “iznutra”. Nevjerojatno, to mi je u početku djelovalo kao da radim u mraku, kao da vježbam zaklopljenih očiju. A onda sam počela osjećati neke sasvim nove, a tako prirodne osjećaje.
“Otvori srce” uputa je koju sam u yogi prvi put čula i vjerujem da je to bio prvi korak prema pronalasku moje prirodne zdrave posture. To je sasvim drukčiji pokret od onog kad guram ramena nazad i “ravnam” leđa. Konačno sam razumjela što bi tijelo trebalo izvesti, ali taj mi je pokret bio potpuno stran i činio je da se osjećam nježno i ranjivo. Jer kako da tako prostodušno i s punim povjerenjem otvori srce netko tko se cijeli život skriva u kućici od svojih povijenih ramena i leđa? S razlogom se tamo sakrio, vani je bilo nekako previše nesigurno.
Naša su tijela nevjerojatna. Ona su mape naših života. Sve je u njima zapisano. Puno su pametnija od naših glava. I tvrdoglavija ponekad. Zato nije bilo šanse da samo snagom volje i odlukom izađem iz svog skrovišta, da ponosno dignem glavu i srce prema nebu i odbacim sigurnost kućice. Ne. Ta se sigurna kuća morala prvo izgraditi negdje drugdje, negdje unutar mene, na mjestu predviđenom za njenu izgradnju prema nekom pametnom i funkcionalnom urbanističkom planu. Da mi služi, a ne da me ograničava. Da sam ja njen vlasnik, a ne ona moj.
Prvi sam put osjetila da se nešto dogodilo s mojom posturom na trećoj godini gestalt edukacije. Odjednom sam mogla zauzeti položaj za koji sam cijelim svojim tijelom znala da je prirodan, zdrav i za mene ispravan. Tolike godine truda… a sada tako lako samo udahnem i pustim prsni koš da se ispuni zrakom bez da ramena kao dva opasna stražara strše sa strane. Opuštena su u nekom svom ugodnom položaju, dozvoljavaju da se disanje odvija potpuno i slobodno.
Kada izađem iz svoje dobro poznate pogrbljene kućice, kad udahnem i stanem uspravno, preplave me sasvim drukčije emocije: ponos, opuštenost, optimizam, samopouzdanje, vjera u sebe. Sigurno i prirodno zaposjednem svih svojih 169 centimetara koji su mi dani na korištenje u ovom životu. Nekad sam mislila da je to previše (znam, čudno zvuči, ali rano sam izrasla pa sam se vječito osjećala previsoka), da svugdje stršim i da bi trebala biti manja.
Sasvim mi je jasno da curica koja sam nekada bila nije mogla uspravno stajati. Našla je način da se sama u sebi sakrije. I možda bi ostala vječno skrivena da je se tamo negdje oko trideset i neke godine, spletom sretnih okolnosti, nisam sjetila i odlučila potražiti.
Bila bi velika šteta da ju nisam pronašla.