Nedavno sam jako pogriješila.
Bio je predzadnji dan godine. Pročitala sam negdje da tih dana između Božića i Nove godine ne znamo ni koji je dan, ni koja godina, ni tko smo, ni što smo. Ah, dobra stara vremena kad je to stvarno bilo tako…
Ovoga puta, imala sam orijentir kakav nikad nikome ne bih poželjela. Potres.
Dakle, dan je nakon potresa. Na televiziji je nedavno bio film Kleopatra koji nikad nisam gledala pa pomislim da možda ne bi bilo loše da si malo prikratim vrijeme, sve u iščekivanju idućeg potresa, nekim filmskim klasikom. Djeca su se za čas stisnula uz mene. I njih to, naravno, jako zanima. Kao i sve što se ikad pojavi na bilo kojem ekranu.
Inače strogo pazimo što i koliko djeca gledaju. Čini mi se da su od “za djecu neprikladnih” filmova gledale samo dijelove Titanica u par navrata. No, toga dana, bilo zbog božićnog vremena ispresijecanog potresima, bilo zbog želje za bezbrižnim gledanjem filma, odlučila sam popustiti i dozvoliti im da malo gledaju i one. Film je povijesni pa će moći naučiti neke korisne informacije, a uostalom, prikazan je ujutro za vrijeme praznika bez ikakve oznake za primjerenu dob gledatelja pa valjda neće biti nekih strahota.
I gledamo mi tako film. “Ovo je Kleopatra, ona je bila jedna od najmoćnijih žena ikada.” “Ovo je Cezar, jeste kad čule za njega?”
Da se pohvalim, ja sam za njega čula. I ponešto o njemu i znam, ali sramotno malo zapravo. No, kako film odmiče, prođe mi kroz glavu misao – čekaj, zar nisu ono njega ubili u Senatu?
I sad sam u dvojbi, prekinuti film prije te scene ili se nadati da ubojstvo nije jako dramatično prikazano? Znatiželja je zeznuta stvar. Našla sam u sekundi sto opravdanja zašto je u redu da nastavimo gledati film: djeca to ionako doživljavaju na neki svoj način; možda će događaj biti samo “naznačen”, a ne detaljno prikazan; da je scena ubojstva strašna, sigurno bi bio zaokružen broj 12 u kutu ekrana…
Uglavnom, pogriješila sam. O, kako sam samo pogriješila.
Baš je živopisno i uz dramatičnu muziku prikazano kako su ga nasmrt izboli. Pokušavala sam naći daljinski i brzo ugasiti, ali prekasno. Moja petogodišnja Lorena već se prestrašeno stiskala uz mene i plakala u panici.
“Oprosti, oprosti, evo mama gasi!”
Grčevito mi se stisnula ručicama oko vrata i, očito već prepuna straha od proteklih dana a koji do tad nije pokazivala, dočekala je ovu scenu kao kap koja je prelila čašu. Vrisnula je kroz plač tako snažno, tako iskonski, iz najveće dubine svog majušnog tijela. Sva groza i horor svijeta bili su u tom njenom kriku.
Srce mi se sledilo. Ostala sam zatečena jačinom njezine reakcije.
Pa ipak… uspjela sam naći utjehu u činjenici da je nakupljeni strah kroz taj vrisak mogla ispustiti iz sebe. Nije ostao unutra da joj nagriza dječju dušu, otišao je u zrak, u prostor i, iako je zvučalo strašno i pomalo mi rezalo utrobu, sigurno ju je ostavilo lakšom za težinu tog crnila.
Držala sam ju čvrsto u naručju dok se polako umirivala, dok se ljutila na taj grozan film i tko ga je stavio na televiziju. I na te zločeste ljude na ekranu i zašto su ga ubili.
Mazila sam joj mekanu kosicu, ljubila uplakane obraze i ispričala se što sam joj dala da gleda nešto tako strašno. “Nisi ti kriva, mama, krivi su oni zločesti koji su to stavili na televizor.” Pile moje malo.
Bilo mi je silno žao. No, začudo, nisam se bavila nabijanjem dodatne krivnje samoj sebi. Nekad prije sigurno bih dobro pazila da ne prođem bez toga. Pogreška kao ova zavrjeđuje najokrutniju kaznu. Treba platiti za svoje grijehe. To što su počinjeni iz nehaja nije nikakvo opravdanje. Trebala sam znati, kako sam mogla biti tako glupa?! Kakva sam ja to majka, da sam radi svoje sebičnosti dozvolila da mi se dijete toliko prestraši?! I to dan nakon šoka od potresa! Jadna sam, nikakva, prijezira vrijedna.
Da… tako bi to nekad prije išlo. Kao da nije dovoljno što me duša boli radi Loreninog straha, još bi se malo ubijala u pojam vrijeđanjem i kritikama. Bešćutno bi samu sebe nagazila iako sam već prilično nisko. Jer zavrjeđujem biti još niže, tako da mi obraz grebe tlo i da se borim za svaki udisaj.
Ili bih možda izabrala drugu taktiku. Ukoliko ne bih mogla podnijeti svoju nesmotrenost, tada bi mi bilo silno važno da sve što na nju ukazuje netragom nestane. Pa tako ne bih mogla podnijeti Lorenin krik koji je dopirao sve do anđela na nebu pričajući im priču o mojoj grešci. Možda bih se ljutila na nju što toliko viče i pokušavala je prijetnjama ušutkati. Možda bi svu odgovornost prebacila na njezina mala, do srži prestrašena, petogodišnja leđa
Bilo kako bilo, nekada prije bavila bih se puno više svojim problemima negoli djetetom koje je u tom trenu iznad svega trebalo nježne majčine ruke.
Osjećati krivnju znak je zdravog psihičkog razvoja. To znači da smo svjesni i da prepoznajemo kad nekome neopravdano nanesemo štetu i time kod osobe izazovemo neugodne emocije. Krivnja je iznimno konstruktivna kad nas potiče da nadoknadimo propušteno, izrazimo suosjećanje, te promijenimo ponašanje koje je dovelo do neželjenog ishoda. Ona nam omogućava da učimo iz svojih grešaka, da se razvijamo i napredujemo.
No postoji opasnost da iz krivnje “skliznemo” u samoprezir i osjećaj bezvrijednosti, a onda se ubrzo nađemo na “putu za pakao”. Za razliku od krivnje koja se javlja kao osjećaj spram vlastitog ponašanja, samoprezir se javlja kao osjećaj prema nama samima, prema vlastitom biću. Dovodi nas do distanciranja od nas samih jer se procjenjujemo kao biće koje ne posjeduje neke minimalne ljudske kvalitete. Vezujemo počinjenu grešku za sebe te ju počinjemo gledati kao sliku naše osobnosti. To je onaj moment kad sami sebe guramo još dublje u blato umjesto da iz njega pokušamo izaći.
Silno sam sretna što si danas mogu dozvoliti da pogriješim, što znam da i najbolje majke imaju svoje ne tako svijetle trenutke u kojima naprave prilične gluposti. Držeći se tvrdoglavo za svoju grešku do te mjere da se procjena o njoj prelije na sud o cijelom našem biću, trošeći vrijeme na oštro kažnjavanje sebe samih, ukopavamo se u mjestu i propuštamo priliku da situaciju preokrenemo u boljem smjeru. Trošeći kapacitete na ove destruktivne obrasce, sigurno će nam ponestati unutarnjih resursa da djetetu omogućimo da pokaže i podjeli s nama svoju patnju i težinu s kojom se samo ne zna nositi.
Da, izložiti dijete neprimjerenom televizijskom sadržaju propust je i kriva procjena. No propustiti podržati dijete u teškoj situaciji bila bi, čini mi se, puno veća i skuplja pogreška.
Literatura: Emocije, Dr. Zoran Milivojević, 2016.