Na kraju moje ulice stoji neobična zgrada. Zapravo, kostur zgrade. Pun otvora, nedovršen. Cimos. Tako smo ga oduvijek zvali. Tvrđava na granici Rudeša i Staglišća. I mojih Vrbana.
Nekad, kad sam bila još jako mala, na tom se mjestu nalazilo jedno, u mojim tadašnjim očima, ogromno brdo. I na vrh brda – sidro. To je sidro nama djeci bila penjalica, jedrilica, letjelica i tko se više sjeća što sve još ne?! Po brdu smo se valjali, penjali, trčali, za proljeća tamo skupljali prve krpelje, a zimi je to bilo najdraže i najprestižnije sanjkalište za djecu iz okolnih ulica.
Onda su došle zloglasne devedesete, a s njima i kamioni što su nam odnijeli naše brdo. Da, doslovno ga iskopali, odnijeli i prebacili nekih petsto metara istočno niz Zagrebačku aveniju. Koja se tada zvala Ljubljanska. I dan danas to brdo stoji tamo, skupa s našim čudesnim sidrom, samo što sada izgleda baš nekako malo i tužno. Tek sjena svega onoga što nam je nekad predstavljalo.
Ubrzo su na mjesto s kojeg su nam amputirali brdo stigli bageri i dizalice. I počeli kopati. Pa onda graditi. Izrasla je zgrada. Koja je više bila zgradurina nego zgrada. Ne sjećam se, možda se i pričalo koja će biti njezina namjena. No to me nije ni najmanje zanimalo. Za mene, zgrada je bila samo uzurpatorica mjesta mog čarobnog brda za igranje. Naučila sam jedino da se zove Cimos. Sanjkanje smo prebacili preko puta Cimosa, na veliku livadu koja je u jednom svom dijelu bila malo ispod razine okolnih pločnika pa je imala kose rubove po kojima smo se mogli spuštati. Ali bila je to jadnjikava zamjena za naše brdo. A kako vrijeme sve uzima, tako nam je poslije nekoliko godina ukradeno i naše zamjensko sanjkalište. Na njega su nakalemili Getro i tako nas sa svih strana ogradili ružnim zgradama. Koje nismo željeli.
Cimos nikada nije doživio svoje dovršenje. Završio je svoj život i prije negoli je on otpočeo, tamo negdje u trenu kad na njega su počeli stavljati fasadu i prozore. Ostao je stajati na mjestu, mrtvac od propuha i betona. Kad je već svakojako bilje i grmlje počelo rasti oko njega, došli smo i mi – djeca. Ono što odrasli ostave i zaborave, djeca često pretvore u svoje igračke. A kakva je tek ovo igračka bila! Neistražena tajnovita zemlja bez vladara i stražara. Navodno je bio neki zaštitar tamo, ali mi ga nikad nismo vidjeli. Kroz raspuknutu ogradu šuljali smo se k osamljenoj zgradi. Počeli smo istraživati podzemne hodnike držeći se za ruke u gustom mraku. A krenuli smo i prema gore. Do vrha. Na krov bez ograde. Penjali smo se prema oblacima kao nekada po našem brdu. Dječja je igra pobijedila.
Sjećam se da su nas jednom prilikom roditelji ugledali gore na samome vrhu. Majka me prepoznala jer sam, eto, baš za tu tajnovitu ekspediciju odlučila odjenuti kričavo zelenu majicu pa sam za taj junački pohod zaradila nekoliko dana kazne. Moja mama baš i nije bila vješt sudac i policajac pa sam svoju kaznu izdržavala gledajući filmove i izvoljevajući oko hrane koju je pripremala. Lako je moguće da je na kraju ona bila sretnija od mene kad je kazna završila.
Kasnije više nisam išla gore u kričavoj robi i nisam se vijorila baš na najvišem vrhu.
Cimos smo ponekad gledali i na televiziji jer je Crvena jabuka tamo snimila jedan svoj spot. U spotu balerina pleše među ruševnim zidovima na kojima se vide potpisi djece koju sam poznavala. Neki su od njih dosta tragično završili…
Prošle su devedesete, ponešto smo narasli i našli neke nove načine za zabavu. Cimos smo zaboravili. Ostao je sam, potpuno napušten. Jedino je bilje i dalje vjerno raslo po njemu.
Proše su godine. Desetljeće i još više. Cijela vječnost. Djeca su već dobila svoju djecu. I žive negdje drugdje. Jednog su se dana, sasvim neočekivano, ponovno pojavili kamioni i bageri. Da razmontiraju, da poruše, da zauvijek zbrišu naš Cimos s lica zemlje. Netko se sjetio našeg mrtvaca. Bilo je nekako nadrealno gledati kako ga ruše, kako malo po malo, iz dana u dan, polako nestaje. Obzor moga djetinjstva polako odlazi u prošlost.
Osjećala sam neku tugu zbog gubitka te zgrade, ali, ruku na srce, zbilja je bila ruglo i bilo je vrijeme da ju maknu. Da se taj prostor nekako bolje iskoristi. Tko zna što ćemo novo dobiti na tom mjestu?
Uskoro je Cimosa nestalo i počele su se nazirati konture nove zgrade. Brzo je rasla. Sa zanimanjem smo pratili njezin napredak. Nešto na njoj kao da nam je bilo poznato. Već viđeno. Ma ne! To ne može biti! Sjećam se silnog šoka i nevjerice kada smo shvatili da nam se pred očima pojavila ista ona zgrada koju su netom prije srušili. Malo zaobljeniji, možda malo ušminkaniji, ali definitivno naš dobri stari Cimos! No nije tu bio kraj iznenađenjima. Nova je zgrada, pazi, sad ide glavni trenutak (WAIT FOR IT!), ostala jednako nedovršena!
Što se tu točno dogodilo, nikada mi nije postalo jasno. Srušiti jednu nedovršenu zgradu i napraviti novu – gotovo identičnu – koja također ostaje nedovršena. Djelovalo je to kao neka dobra fora koja je sigurno jako smiješna, samo ju ja baš nisam skužila. Ili je jednostavno netko bacio kletvu na to mjesto: zbog brda koje ste ukrali, ništa što ovdje bude raslo neće moći biti dovršeno…
Kako god bilo, mi danas u kvartu i dalje na istom mjestu imamo istu nedovšenu zgradu. Samo malo noviju.
Žao mi je samo tog pustog rada i truda koji su svi oni bageri i kamioni uložili. A sve za ništa.
Pa razmišljam tako… Toliko sam se čudila, skupa s mnogim susjedima s Vrbana, toj ludosti građenja i nedovršavanja, zatim rušenja pa ponavljanja identičnog scenarija. Kako je to moguće? Ok jednom, ali tko dva puta napravi takvu glupost?
A onda odjednom postanem svjesna bezbrojnih nedovršenih Cimosa u našim životima. Onih koji možda nisu toliko vidljivi, jer nisu od betona i ne strše uz Zagrebačku svima naočigled. Ali su tu, jednako stvarni, jednako uzaludni. Jednako promašeni. I koliko smo ih puta samo rušili, koliko snage i truda uložili, i opet gradili i nekako na kraju došli na isto. Po nekoj kletvi ili starom običaju, ili tko zna zašto?!
Kako onda napraviti korak naprijed? Ima li smisla uopće pokušavati nakon što jednom pogriješimo? Jesmo li osuđeni na ponavljanje uvijek istih scenarija? Hoće li nas stari obrasci do vječnosti pratiti u stopu, bespovratno nam vežući ruke točno u trenu kad smo već pri kraju, kad je vrijeme za stavljanje fasade? Je li im se moguće otrgnuti?
Ja vjerujem da je.
A je li to lako? Vjerujem da nije. I da je potrebno puno učenja, promišljanja i, najviše od svega, osjećanja kako bismo pronašli i otkrili neki novi način. Neku novu snagu. Za koju često shvatimo da je oduvijek bila u nama, samo smo ju iz nekog razloga još tamo nekada davno dobro zaključali. Pa polovni gradimo naše buduće ruševine. Koje su možda dobre za igru i za bršljan, ali nikada stvarno ne zažive.
I sama se mogu podičiti velikim brojem najrazličitijih, nikad dovršenih, zgrada. Uvijek građenih na istim mjestima, na isti način, uvijek s istim rezultatom. Ali došlo je vrijeme da ih malo po malo počnem završavati. Prozor po prozor. Pločicu po pločicu. Izvana i iznutra. Ide to. Polako, ali ide. I, začudo, na kraju uopće nije tako teško kao što sam mislila.