“Što si to napravila?! Odmah se ispričaj sestri i poljubi je!”
I onda dijete, ljutitog izraza lica i gledajući negdje u stranu, kroz zube procijedi: “Oprosti.” Pa onda još poslušno poljubi sestru kao da ljubi najljućeg neprijatelja – ukočeno i s gnušanjem.
Nikad mi to nije bilo jasno. Što se dobiva ovakvim pristupom? Tko ima koristi od takve isprike i, još gore, od poljupca kojeg nitko ne želi dati i nitko ne želi primiti? Jesu li roditelji zbilja sretni tom zadovoljenom formom koja vrišti neiskrenošću i prisilom?!
Dijete se mora ispričati kad pogriješi. Treba ga dobro odgojiti. Ako nikako drukčije, prisiliti ga da se ispriča. Bez obzira shvaća li svoju grešku i osjeća li se za nju odgovorno. Nije važno da shvaća. Niti je važno da osjeća, kad smo već kod toga. Važno je da se ispriča. Da se razdor pokrpa bez obzira na svu ljutnju, frustraciju, tugu i nesuglasice. Isprobala sam i ja taj način, da se razumijemo. Ali otprve mi je nešto tu “smrdjelo”. Gledajući ta mala lišca kako se ispričavaju protiv svoje volje (na poljupcima nisam inzistirala), bilo mi je vrlo upitno da je baš to pravi način. I zapravo mi se pojavilo pitanje nije li takav pristup zapravo poguban za njihov odnos.
Zato sam prestala tjerati svoje kćeri na isprike. Uz to, prestala sam ih tjerati i da se zahvale i da kažu: “Dobar dan” (naravno da ću ih ponekad podsjetiti, ali dozvoljavam da me ne poslušaju). Umjesto toga, potrudila sam se da čuju mene kako izgovaram oprosti i hvala i kako ljubazno pozdravljam susjede. I, što je još važnije, dozvolila sam se da taj moj oprosti često bude upućen baš njima dvjema (jer mojih grešaka, Bogu hvala, ne fali). Jasno se sjećam svojih strahova na početku takvog pristupa. Kada je trebalo uložiti u nešto nepoznato i neispitano bez garancije da će se ulog isplatiti, kada je trebalo krenuti putem koji nije utaban. Tada još nisam ušla u svijet Gestalta i nisam imala gdje provjeriti svoje osjećaje i intuiciju. Išla sam naslijepo. A trebalo je ići protiv ustaljenog načina. Ići sramežljivo za jedva čujnim šapatom iznutra naspram oluje pitanja i usmjeravanja izvana – gdje je tu disciplina? Hoće li ta djeca postati razmažena, grozna, bez ikakve kontrole? Propuštam li svjesno priliku da djeci osiguram dobar odgoj? I pitanje svih pitanja – je li u redu da se roditelj ponizi do te mjere da se ispriča djetetu? Hoće li to biti kraj bilo kakvom mom autoritetu?
Jer ponekad nam svijet servira ideju da se, u najmanju ruku, radi o odgoju divljih zvijeri koje će te, ako ih se dobro ne izdresira stegom i disciplinom, prvom prilikom rastrgati i zatrti sve tvoje. Pa se onda često dogodi da nas u odnosu s djecom vodi strah i konstantna prijetnja umjesto ljubavi, nježnosti i vjere u njih i nas. Ako se uspijemo othrvati strahu, tek tada možemo dozvoliti neki prazni prostor oko djece koji će ona ispuniti onako kako žele. Ono što sami izgrade u tom prostoru koji smo im povjerili sigurno neće biti nešto što smo mi za njih zamislili i predvidjeli, bit će to ono što je njima potrebno. I, sada to već sa sigurnošću znam, to će biti najbolja moguća opcija.
Kako bih podržala one hrabre ljude koji svoju djecu odgajaju slijedeći svoju intuiciju uz puno ljubavi i vjere, opisat ću vam jednu, u mojoj obitelji dosta uobičajenu, situaciju.
Moja mlađa kćer, Lorena, nedavno je napunila pet godina. A ispričava se kao velika! I to već dugo. Nakon što napravi neki “nestašluk” za koji joj se objasni da se baš ne bi trebao raditi, Lorena se u prvi tren naljuti, ne želi razgovarati, možda ode u sobu, možda se rasplače, traži da ju se pusti na miru. Puštam ju. Teško mi je jer želim što prije riješiti konflikt, ali poštujem da njoj treba vremena. I najčešće joj ne treba dugo, svega desetak minuta. Nakon toga pojavi se iz neke rupice u koju se uvukla i, najiskrenije na svijetu, cijelim srcem i tijelom, kaže: “Mama (tata/Linda), oprosti.” Iz svoje želje, iz svoje odluke, iz svog osjećaja odgovornosti.
Prisjetite se malo svog djetinjstva. Je li vam se majka ikad ispričala? A otac? Ili je bilo vjerojatnije da će se vanzemaljci spustiti nego da se roditelj ispriča? Možete li uopće zamisliti tu situaciju? Situaciju u kojoj otac gorostas skrušeno pogrbi leđa pred sitnicom od djeteta i kaže mu: “Oprosti, pogriješio sam.” Što dijete uči iz te situacije? Možda da je vrijedno? Možda da je ispravno preuzeti odgovornost za svoje greške? I što loše može iz toga proizaći? Znate što? Eto to da dijete nauči napraviti isto.
Zato se više nimalo ne bojim da ćemo moja djeca ili ja izgubiti nešto u trenutku kad im se iskreno ispričavam radi neke svoje greške. Vidim da se uloženo vraća na najljepši mogući način. A velik dio ostaje njima kao zalog za buduće iskrene i bliske odnose.
Ne plašim se više isprika. Kao i sa svim riječima koje je teško izreći, naučila sam da je najteži upravo onaj trenutak u kojem stoje neizgovorene. Čim skliznu na usne, javlja se olakšanje. Uostalom, ako se g. Soprano može ispričati, vjerujem da možeš i ti.
Iako, nemojmo zaboraviti, ipak on ide na psihoterapiju. 😉