« Meni ne treba psihoterapija. Pa ja puno razmišljam o sebi i sve znam, svega sam svjesna.»
Poznato? To sam čula od puno ljudi. Prva osoba od koje sam to čula bila sam, naravno, ja. Kad sam odlučila upisati edukaciju iz psihoterapije i shvatila da to znači da i sama moram proći 100 sati individualne psihoterapije, prvo što sam pomislila bilo je: « Pa dobro, što ću ja raditi na svim tim satima? Meni to stvarno ne treba. Ja sve znam.»
Ali, budući da je to uvjet bez kojeg ne možeš biti terapeut, našla sam si terapeuticu i dogovorila termin. Usprkos tom svom silnom znanju i svjesnosti. Bila sam uvjerena da će moja terapija izgledati tako da joj ja jednostavno ispričam sve to što već znam. Bit će to za nju easy money.
Pa ipak, imala sam veliku tremu. Sjećam se kao da je bilo jučer. Što će me pitati? Hoće li me prosuđivački gledati? Hoće li, kamenog lica, samo šutjeti? Hoće li mi pametovati? Čitati misli?
Uglavnom, moram vas razočarati. Nije radila ništa od toga. Bila je ugodna, zainteresirana i jednostavno me pažljivo slušala. Njezina je soba bila oaza mira i tišine. Kad god bi došla, imala sam osjećaj da sam pritisnula pauzu za cijeli svijet i dobila sat vremena samo za sebe. U to vrijeme starija kćer imala je 3 godine, a mlađa tek 8 mjeseci pa je sat vremena za mene bio neizmjeran luksuz.
Već na prvom satu shvatila sam da neke stvari koje «znam» i neke priče koje sam već sto puta ispričala, u toj sobi nekako drukčije zvuče. Nisam razumjela zašto je tome tako, ali odjednom nisam mogla prelaziti preko nekih stvari onako prpošno i banalno kako inače to radim. Primijetila sam kako pokušavam biti jako nonšalantna jer sam htjela da terapeutica shvati da to nije
neki «big deal», ali iz nekog razloga ti su moji pokušaji bili neuvjerljivi i meni samoj.
Sjećam se da sam nakon prvih nekoliko satova često osjećala sram jer mi se činilo da sam «previše rekla». Zašto ja govorim te gluposti? Puno toga kao da je izlazilo van bez kontrole i pitala sam se što će ta žena misliti o meni. Ali zapravo mi se čini da sam se brzo naviknula na nju i da mi je postalo super imati nekog tko je toliko bezrezervno zainteresiran za mene i moju priču – koja god ona bila. Bilo mi je krajnje neočekivano dobiti toliko razumijevanja. I beskompromisnu podršku. Zastupala je mene i moja prava u svakoj situaciji. Čak i u onima u kojima nisam vjerovala da bi trebala imati neka prava. Kad sam bila neupitno kriva, neupitno blesava… ona me opravdavala. Ispred mene same.
«Čudiš se? Što očekuješ?» jednom me pitala.
«Da me bar malo osudiš.»
«Mislim da ti to već dovoljno sama radiš.»
Osjećala me. Razumjela. Vidjela povredu ispod mojih nespretnih pokušaja da se obranim i zauzmem svoj stav. Bila je prva osoba ikad koja mi nikad nije rekla da pretjerano dramatiziram oko neke situacije. Dapače, kao da me poticala da dramatiziram još malo više.
Ponekad kao da sam imala ogromnu potrebu pokazati joj i dokazati da sam ja zapravo jako loša osoba. Samo to ona ne vidi još. Kad ništa nije uspjelo, smislila sam način koji će sigurno upaliti. Odlučila sam igrati na kartu djece. Sad kad čuje kako sam nekad grozna majka, kako ne mogu
zadovoljiti sve potrebe svoje djece, kako se ne mogu potpuno i u svakom trenu za njih žrtvovati, nema druge – osudit će me. Ispričala sam joj da mi moja Lorena u nekim trenucima ide na živce jer puno plače i stalno želi biti kod mene i, čim ju spustim na pet minuta, urla iz petnih žila.
Ajde, da te čujem sad, gospođo psihoterapeutice! Moje dijete me živcira. Osjećam nekad bijes prema njoj. Ajde, reci mi koliko sam grozna i da moram biti strpljiva jer je ona još mala beba.
A ona…
«Čini mi se logično da si frustrirana kad ti dijete stalno prelazi sve granice i ne možeš ništa u miru obaviti.»
Kao u crtiću, vilica mi je pala do poda, oči mi iskočile iz glave. Mislim da sam tu odustala od pokušaja da budem osuđena i počela polako vjerovati da je ta luda ženska zbilja na mojoj strani.
Iz takvog odnosa – punog podrške i razumijevanja – čuda se mogu desiti. I kad krenem u osuđivanje sebe, u neko totalno crnilo, terapeut je taj koji poručuje: «Divna si i kad si crna.» Ako postoji osoba koja me i takvu prihvaća, možda bi onda i ja samu sebe mogla prihvatiti?!