Jutro je. Ona se razvlači, ja ju požurujem. Posvađamo se. Ljuta je na mene. Prvi put otkad je škola počela kaže da će sama nositi svoju torbu. Koja je tako teška. A njezina su leđa tako mala i nježna. Puca mi srce dok rastežem naramenice školske torbe da bi ona kroz njih mogla provući svoje mršave ručice. Najradije bih rekla: “Ne! Ja ću ti nositi torbu.” Ali ne kažem. Njen je to izbor. Njena školska torba.
Gledam ju kako hoda. Kako radi ljutnje na mene opterećuje sebe i svoja leđa. Rijetko kad je taj njezin mehanizam tako konkretno i doslovno vidljiv. A znam da ga ima. Znam i kolika je tu moja odgovornost. Jer imam ga i ja. Pa ju gnjavim pola puta do škole jer bi ja to sad sve brzo riješila da nestane. No vidim da sam potpuno nemoćna. Ona samo hoda dalje i potpuno me ignorira. Zovem sva saznanja iz Gestalta u pomoć da lakše izdržim njen izbor da sama nosi teret bez moje pomoći. Tražim način da joj u tome ipak nedvojbeno dam do znanja da sam tu i da poštujem nju i njezin prostor.
“Hoćeš li svaki dan sama nositi torbu?”
“Ne. Samo kad tako odlučim.”
Ovaj me odgovor jako smiruje. Ipak ima nade.
“Želiš li sama ići do škole?”
“Ne.”
“Želiš li da samo hodam uz tebe i da šutimo?”
“Da.”
I tako smo u tišini došle do školskih vrata. Tamo sam je zaustavila.
“Vidim da ti je teško, mislim da možda ne želiš da te grlim sad. Ima li neki način na koji bi voljela da se pozdravimo?”
“Možemo si samo mahnuti.”
Mahnule smo si. Nije se nasmijala. Teško se nosim s tugom u njenim očima. Pa ipak… beskrajno mi je drago da je uspjela ostati sa svojom autentičnom tugom i nije se na brzinu “oraspoložila” samo zato jer je to meni bilo potrebno.
Od svih škola, fakulteta, lekcija i knjiga… djeca su najveći učitelji.