Lekcija 1
Nedavno sam odlučila pokušati istrčati svoj prvi polumaraton. Kao i sve moje najvažnije odluke, i ova je bila dosta impulzivna, instinktivna, u trenutku donesena. Bez puno pripreme i razmišljanja, samo sam skinula s interneta prvi plan treninga koji sam našla, i bacila se na posao. Odnosno, istrčala na cestu. Bez pripreme, bez zagrijavanja. Ko budala. Tu nesmotrenost tijelo mi je prvi put oprostilo. Progledalo mi kroz prste. Jer početak je bio lagan. 5 km. Pih, to sam milijun puta istrčala bez problema. Pa tako i ovog puta.
Nakon dva dana, samo sam trebala ponoviti tu istu dužinu. No već tu je tijelo promijenilo ploču. “Daj, ova je stvarno neozbiljna, evo je opet ide bez zagrijavanja. Moramo ju zaustaviti”, zaključilo je. Posljedica je bila bol u pregibaču kuka s kojom sam u suživotu i danas, mjesec dana nakon tog dana kad sam zadnji put istrčala van nezagrijana. Nakon toga ipak sam se malo skockala u glavi. Imam 40 godina. Vani su trenutno minusi. Ne trčim redovito, moje tijelo nije naviknuto na tu silnu kilometražu koju sam si zacrtala. Ne spavam dovoljno, ne pazim na prehranu. Ako mislim uspjeti, morat ću štošta promijeniti. “Ali nemam vremena za to sve, ionako mi je previše svega, tko će još na sve te stvari misliti?!” javlja se nestrpljiva djevojčica u meni koja bi sve odmah i sve uz minimalan trud.
“Ti, Petra. Ti ćeš na to misliti. Naći ćeš vremena. Ako treba, izbacit ćeš druge stvari iz rasporeda, i mislit ćeš na sebe. Brinut ćeš o sebi. Paziti da si odmorna i dobro nahranjena. Pazit ćeš da se ne ozlijediš.”
Ne bi to trebalo biti tako teško, zar ne? Zvuči dosta bazično i logično. Pa ipak… Koliko se često vi izložite naporu bez razmišljanja i bez pripreme, bez svijesti o tome da vas taj napor iscrpljuje i troši? Koliko se često zaletite grlom u jagode pa onda bude – tko preživi, pričat će? Ne služi mi na ponos, ali ja to stalno radim. Stalno pretjerujem, stalno samu sebe nekud guram, prelazim si granice, iscrpljujem se, a sve to bez adekvatne brige za sebe. Kao da sam tuđa nečija, a ne svoja. Kao da sav taj umor i posljedice neću nositi upravo ja.
I dok to prolazi kod nekih drugih vrsta iscrpljivanja (pa nam se posljedice nažalost pokažu tek mjesecima ili godinama kasnije), kod ovog fizičkog stvar je odmah vrlo jasna. Kako je tijelo pametno! Kako mi je odmah pokazalo matematički točnu računicu – ako misliš trošiti više energije, moraš je više unijeti. Ako ćeš se više umarati, moraš se više odmarati. Ako ideš preko svojih granica, moraš se za to dobro pripremiti. I tu nema pregovaranja. Tako je ili nikako. Pravila su jasna. Sada ih samo još treba zapamtiti za zauvijek i primjenjivati svakodnevno.