Strastvena. Divljačka. Žarko crvena boja što odjednom tamni i postaje crna. Rez posred srca. Pomahnitala bujica koja nosi sve pred sobom. Razorna lavina. Vrisak koji razdere grlo…
Ljubomora. Ima li težeg osjećaja? Kad odjednom sve ono što nam je vrijedno, sve što najjače sija, izgubi svoj sjaj. Kad se kao prijeteća sjena nadvije nad prekrasan proljetni dan i napravi da cijeli svijet promijeni boje. Ima li išta gore?
Ljubomora je moja dobra prijateljica. Oduvijek. Kao starije dijete u obitelji, koje je dobilo bracu s 2,5 godine, ljubomoru sam upoznala vrlo rano i ona je ostala moja vjerna suputnica ever since.
Sjećam se jedne audio snimke iz mog djetinjstva na kojoj bez greške i u savršeno pogođenom tonalitetu pjevam neku pjesmu od Tajči ili Novih fosila. A nakon mene moj dvogodišnji brat pjeva svoju izmišljenu pjesmicu čiji se sav tekst sastoji od stihova la-la-la. I sjećam se svoje nevjerice u trenu kad shvatim koliko su roditelji oduševljeni tom njegovom, kako ju danas nazivamo, Mjesečevom sonatom. Štoviše, ona je u našoj obitelji postala i ostala hit do današnjih vremena. A ja i moja izvedba pale smo sasvim u drugi plan. Ja, dijete kojem su se svi divili i koje je imalo svu pažnju svijeta dok se nije pojavio taj mali bezveznjaković, sada sam na drugom mjestu. Na snimci se čuje kako ponovno počinjem pjevati i pjevam sve glasnije “preko njega”. Slušajući naš “koncert” godinama kasnije, sama sebi idem na živce i mislim si: “Mala, ajde dosta, dosadna si. Daj da čujem bebu kako pjeva.”
Tridesetak godina nakon moje propale pjevačke karijere, eto mene s druge strane životnog univerzuma. Ovog je puta kćer Linda u mojoj prijašnjoj ulozi. Samo se sada ne radi o pjevanju već o vožnji bicikla. Linda savršeno vozi svoj biciklić, dok njezin tata i ja tek učimo voziti mlađu sestricu, Lorenu. Lorena se trudi, dobro joj ide i dolazi do prvih trenutaka svoje samostalne vožnje. Plješćemo, snimamo ju, veselimo se. I tada me negdje sa strane zabljesnu Lindine oči. Dovoljna mi je sekunda da joj skeniram lice i pročitam točno kako se osjeća. Znam taj izraz jer je kao moj preslikan. Ljuta kao ris, kipi od ljubomore. Kako sad mama i tata odjednom luduju od sreće zbog Lorenine nespretne vožnje, a njezina biciklistička majstorstva nitko ni ne primjećuje?!
Potpuno iznenađujuće, u prvi me tren uhvati ljutnja. Javi se misao: “Mala, ajde dosta, dosadna si. Daj da vidim bebu kako vozi.” No tada se sjetim sebe. I sjetim se osjećaja. Shvatim da ima nešto puno gore od same ljubomore. To je kad te radi nje osude. Kad te roditelji razočarano pogledaju. Iako je ljubomora najprirodniji osjećaj na svijetu. Koji ne možeš na silu otjerati od sebe, ma koliko se trudila. Pa se zbog svoje ljudskosti posramiš. Kasnije naravno preuzemeš ulogu strogog sudca pa sama sebi uvijek iznova ponavljaš osude i uvrede. Uporno i dosljedno.
“Ne budi ljubomorna!” Ta mi je grozomorna rečenica toliko puta izbila zrak iz pluća. Biti ljubomoran značilo je biti prokazan kao biće najgore vrste, nešto na što se gleda s gnušanjem, maltene kužna osoba. Ako ljubomoru i osjetiš, svakako ju moraš sakriti. Sramota je biti ljubomoran.
Ili? Možemo li ju možda skinuti sa stupa srama i prihvatiti ju? Možemo li sami sebi dati ruku u trenutku ljubomore i ne osuđivati se? Jer ljubomora nam je došla nešto reći. Precizan je to putokaz kojeg bi bilo zbilja suludo odbaciti. Jasno kao dan pokazuje ono što nam je važno, ono što volimo, ono što nikako ne želimo izgubiti. Samo treba pogledati u smjeru u kojem ona pokazuje i sve se odjednom razbistri. Sve ima smisla. Pa onda možda možemo napraviti i sasvim konkretan korak u smjeru svoje potrebe. One koju nam ljubomora tako nepogrešivo osvijetli.
Kao i obično, kad ne znam kako bih sama sebe podržala, učim iz onoga kako podržavam svoju djecu. Pa umjesto: “Ne budi ljubomorna!”, sama sebi nježno kažem: “O, izgleda da si ljubomorna.” Već samim time dolazi do olakšanja. Samim time što ljubomoru puštam da bude uz mene, pojavljuje se neko razumijevanje umjesto osude. Tad tražim u sebi mjesto koje je bolno, onaj dio koji je radi nečega jednostavno “propao” u crni podrum bez svjetlosti i nade. Tražim mjesto na kojem me je strah jer je nešto vrijedno ugroženo, jer se pojavila opasnost. I idem tamo, u taj najveći mrak. Sa svjetiljkom i sa zavojima za previjanje rane.
I shvatim da ne mogu puno napraviti. Jer ne mogu osigurati da tuđa ljubav i pažnja neće biti izgubljena. Ali jedno mogu. Ima nešto što mogu napraviti, nešto što mogu zagarantirati. Pa tiho obećam tom nježnom mjestu u sebi da ako sve i ode k vragu, i ako sve izgubi, moju ljubav i pažnju nikada izgubiti neće.